Bake i djedovi - najvažnije djetetove dadilje

Svako ljeto «ista pisma». Vrtići zatvaraju svoja vrata, a pred roditeljima je uobičajena muka oko snalaženja s ljetnim dežurstvima. Školska su zvona utihnula, svjedožbe su pospremljene u ladice i stresne situacije vezane uz neočekivane informacije s najvažnijeg papira u životu djeteta polako popuštaju pred vrućinama, pripremama za godišnje odmore i mukama oko organiziranja dnevnih obveza besposlenih školaraca ili čuvanja nezaustavljivih,

razigranih i nevoljama sklonih predškolaca. Na pozornici kreće nastup baka i djedova. Školski praznicu traju više od dva mjeseca, a godišnji odmori svega tri tjedna. Ako nije riječ o kolektivnom godišnjem odmoru, nema radnika koji u rezervi neće ostaviti koji dan viška. Više nego ikada roditeljima su potrebni bake i djedovi, njihova raspoloživost i dobra volja da uskoče i pričuvaju unučad. Neki od njih jedva dočekaju biti sami s djecom, nekima zdravlje ne dozvoljava pretjeranu tjelesnu aktivnost i psihičku napetost, a neki smatraju da je vrijeme mirovine rezervirano za opuštanje bez dodatnih opterećenja garantiranih svakome kome je povjereno dijete na čuvanje. Ljeto, dakle, može biti prilika u kojoj će neke obitelji više nego inače osjetiti posljedice tzv. sukoba generacija. Ali može biti i prilika koja ujedinjuje generacije. Prilika u kojoj mladi bračni parovi uče komunicirati sa svojim roditeljima, bez napetosti i nepotrebnih komentara poput: «Kada si bio mali, sve smo tvoj tata i ja morali sami i uspjeli smo. Što tebi sada nedostaje? Imaš posao, obitelj ...Da je meni sine bilo kao tebi?!»

Nemoguće s njima, nemoguće bez njih


Sukob generacija nije tek tako izmišljen pojam. Bilo bi zanimljivo nabrojati samo viceve o punicama i svemu krivim «svekrvama». Igre moći više nego igdje dolaze do izražaja upravo u našim primarnim obiteljima. S jedne strane mladi bračni parovi žele samostalnost jer ne dolazi u obzir da «starcima» objašnjavaju svoje planove i odluke, a s druge strane očekuju od njih bezuvjetnu raspoloživost i razumijevanje. Barem u ljetnim mjesecima. 

Kako uskladiti ta dva svijeta? Ima li nade za «neviste i svekrve», «punice i zetove»? 

Nijedan avion ne leti bez veze s kontrolom leta. Koristim ovu usporedbu u još jednu svrhu. Ako je obitelj poput letjelice koja ima sve potrebnu opremu za let, onda ta ista letjelica treba biti kontrolirana sa zemlje. Pri tome ne mislim na roditeljsku kontrolu koja ne dozvoljava disati. Već na potrebu da budemo povezani sa zemljom. Mogli bismo reći sa iskustvom. Ili još bolje – osobama, koje jedine nismo birali u životu, već smo jedni drugima darovani. Kada je u pitanju «kontrola», pojam kojeg se najviše bojimo, onda nam i Crkva i njezin nauk, može pomoći u drugačijem shvaćanju «kontrole». Što kaže Crkva o našim roditeljima? Ni više ni manje nego poštuj oca i majku da dugo živiš na zemlji. 

Nisam pilot, ali mislim da se piloti obraćaju kontroloru kod uzletanja i sletanja te u svakoj kriznoj situaciji. Smatram korisnim savjetom za mnoge sukobe generacija sjetiti se upravo treće Božje zapovijedi. Ta nam zapovijed može biti poput «kontrolora leta» jer uistinu je teško kada se najbliži ne razumiju. Bake i djedovi – nemoguće s njima, a nemoguće i bez njih.

U svijetu gdje pretrnemo pred pojmom «kontrola» i gdje je sloboda toliko veličana da prestajemo razlikovati kada je sloboda vođena ljudskom ohološću, a kada sviješću da je «dar koji nam višnji Bog je do», smatram važnim reći nešto u korist naših dragih baka i djedova.   

Dijete mijenja sve u obitelji – kćeri postaju majke, a majke postaju bake

Biti baka ili djed izvanredna je prilika za susret sa životom na drugačiji način. Mnoge se mlade majke prestraše baka i njihovih suzama zamagljenih očiju dok promatraju novorođenče. Za njih to nije više dijete. Za njih je to unuče – simbol života. Njihova života. U očima baka nerijetko se može vidjeti ono za čime mladi ljudi toliko čeznu u svojim adolescentskim propitivanjima – smisao života. A što rade majke dok promatraju «zaluđene» bake i djedove? One se pitaju može li netko voljeti njihovu djecu više od njih….Pitanje je vam može izgledati smiješeno jer nema žene koja će ga verbalizirati na ovako direktan način...Potreba da zaštiti svoje dijete i da se pokaže samostalnom i snažnom, da dokaže svoju ljubav i moć, toliko je jaka da mnogo toga ostane neizrečeno direktno, nego skriveno negdje na putu između svjesnog i nesvjesnog. Uostalo, riječ je i o generacijskim razlikama. Pokušajete zamisliti dvije žene kako razgovaraju dok promatraju tek rođenu bebu. Kćer i njezinu majku. Jedna mlađa s prkosom i nespretnom sigurnošću, koji više otkriva nespremnost i strah pred novim izazovom, nego li roditeljsku kompetenciju i jedna starija s borama oko očiju koja nježnošću i brigom otkriva iskustvo i oduševljenje novim životom, puna poštovanja prema krhkom majčinstvu koje se rađa. Svaka baka zna koliko prvorotkinjama treba vremena da bezuvjetno prihvate svoju bebu jer ljubav se nikada ne rađa na zapovijed. Ona se gradi i izgrađuje prije rođenja, ali završni sjaj dobiva tek kada majka shvati da jedno maleno biće potpuno ovisi o njoj, o njezinom pogledu i zagrljaju. Majka i otac su djetetu sve. I baka to zna. I djed to zna. On najčešće ponosno promatra tkanje privržensoti koju je već jednom davno imao priliku vidjeti između svoje žene i Božjeg dara njihovom braku, sada toj nespretnoj djevojci i njezinom uzbuđenom mužu koji tek što su postali muškarac i žena moraju biti roditeljima. Djedovi kao da imaju više suosjećanja za svoju djecu, a unučad ih potpuno prenerazi. Bit će je tako jer su posao prigovaranja prepustili bakama..... 

Bake i djedovi na drugačiji način slave život

Nije isto voljeti unučad i svoju vlastitu djecu, kažu mnogi. Zvuči pomalo uvredljivo za mlade rodtielje u naponu snage i želje za životom kada očekuju da ih se voli više nego ikada prije.  Rade i stvaraju. Šalju poruku svojim ostarjelim roditeljima: «Prije si me odgajao, a sada uživja u plodu svoga truda… Ako smo iskreni sa samima sobom, moramo priznati da nemamo više vremena za svoje roditelje. Zanimljivo,  jednom kada smo izgradili obitelj, nemamo vremena jedni za druge. 

Tu su bake i djedovi da nas podsjete. Istraživanja su pokazala da je emocionalna privrženost djece prema bakama i djedovima druga po redu najsnažnija i najintenzivnija emocionalna veza koju djeca razvijaju nakon one prema roditeljima. Ali, prepuštanjem uzda odgoja bakama i djedovima riskiramo izgubiti upravu tu emocionalnu povezanosti. Nije potrebno da bake i djedovi imaju glavnnu ulogu u odgajaju djecu. Granice postavljamo mi, a od baka i djedova očekujemo da ih poštuju.  Bez povjerenje u baku i djeda da će poštivati njegove smjernice o ponašanju djeteta, roditelj se dodatno i nepotrebno iscrpljuje. Ukoliko i dođe do neslaganja neće čekati da roditelj po povratku s posla razriješi sukob. Bitno je imati u vidu da bake i djedovi dio svog vremena, a ne svo vrijeme, posvećuju unucima. Roditelji trebaju voditi računa da je i bakama i djedovima potreban odmor od unučadi. Međusobnim poštivanjem dobivamo ono najvažnije od baka i djedova: oni kada su s djecom, onda su spremni potpuno im se predati. Oni kao da su oslobođeni egzistencijalnih napetosti koje donosi svakodnevna briga oko posla. Bake i djedovi nam trebaju kao svjedoci čistog, netaknutog, skrivenog. Vrijeme mirovine je prilika za otkirvenje života na novi način. Bake i djedovi na drugačiji način slave i svjedoče Božju prisutnost u svome životu. A to djeci treba. O tome govori slijedeća priča. 

'Mali dečko je puno toga čuo o ljubavi, pa je jednog dana zapitao svoga djeda: «Djede, voliš li ti baku?» Djed je ostao zatečen i nije ništa odgovorio. Prolazilo je vrijeme, i jednog dana mali unuk nađe djeda kako radi nešto u drvarnici, pa nikako da dokuči, što to djed radi. A djed je imao veliki nož u ruci i rezao neke grane. Mali je dugo promatrao djeda pa ga na koncu upitao: «Djede, što to zapravo radiš?» Nakon duge šutnje, djed odgovori: «Spremam drvo baki za loženje vatre i skidam trnje s granja da ne bi slučajno ubola prst.»'

Preuzeto sa www.laudato.hr

Our website is protected by DMC Firewall!